Sajt na njemačkom i engleskom: kako da Google pokaže pravu verziju pravom kupcu

Nabavljač iz Stuttgarta ukuca ime vaše firme u Google i dobije početnu stranicu na bosanskom. Njemačka verzija postoji, plaćena je i prevedena, ali do nje vodi mala zastavica u uglu koju niko ne primijeti. Ili Google pokaže englesku verziju, jer ima više linkova, pa kupac čita tekst koji niste pisali za njega.

To nije sitnica. Strani kupac odlučuje o dobavljaču prije prvog poziva, i sajt je jedno od rijetkih mjesta gdje vas vidi bez posrednika. Kad prva stranica koju otvori nije na njegovom jeziku, ili jeste, ali s cijenom od prošle godine i certifikatom koji je istekao, odgovor na pitanje može li se s vama raditi dobije prije nego što ste ga vi uopšte čuli.

Ukratko

• Google određuje jezik stranice po vidljivom tekstu, a ne po oznaci u kodu ni po adresi.
• Svaka jezička verzija treba svoju adresu; sadržaj koji se mijenja po kolačiću ili postavkama pregledača Google možda nikad ne vidi, jer njegov robot obično dolazi iz SAD-a i ne šalje jezik.
• Oznake hreflang rade samo kad se verzije pozivaju jedna na drugu u oba smjera; jednostrana oznaka se ignoriše.
• Google izričito savjetuje da posjetioce ne preusmjeravate automatski na jezik za koji mislite da im pripada.
• Prijevod koji niko ne održava stari brže od originala, a razliku između dvije verzije strani kupac vidi prvi.

Google ne čita oznaku jezika, nego tekst

Mnogi sajtovi u kodu stranice imaju oznaku jezika, i mnogi vjeruju da je to dovoljno. Google u dokumentaciji za sajtove na više jezika piše suprotno: jezik stranice određuje po vidljivom sadržaju i ne koristi oznake jezika u kodu, a ni adresu.

Iz toga slijedi jedno pravilo koje se često krši: jedna stranica, jedan jezik. Njemačka stranica s bosanskim menijem, bosanskim podnožjem i bosanskim dugmetom za kontakt je mješavina, i Google joj može pogrešno odrediti jezik. Isto vrijedi za tekst u dvije kolone, original lijevo i prijevod desno, koji Google izričito navodi kao nešto što treba izbjegavati.

Druga česta mješavina je obrnuta: preveden je samo meni i okvir stranice, a tekst je ostao na bosanskom. Google upozorava da takve stranice prave loše iskustvo, jer se isti sadržaj u rezultatima pojavi više puta, svaki put s drugim jezikom okvira. Za kupca je to još gore: klikne na njemački meni i dobije tekst koji ne razumije.

Svaki jezik treba svoju adresu

Google preporučuje posebnu adresu za svaku jezičku verziju, umjesto da se jezik mijenja kolačićem ili po postavkama pregledača. Razlog je tehnički i neumoljiv: njegov robot obično dolazi iz SAD-a i u zahtjevu ne navodi jezik, pa ako sajt jezik bira sam, robot vidi samo jednu verziju. Ostale za pretragu ne postoje.

Kad je jasno da treba posebna adresa, ostaje izbor kakva.

Posebna domena za zemlju

Na primjer firma.de. Google je navodi kao najjači signal da je sajt namijenjen toj zemlji. Ali to je novi sajt, s novom domenom koja kreće bez ugleda, i nekoliko zemalja ima uslove ko smije registrovati njihovu domenu. Ima smisla za firmu koja u toj zemlji ima stvarno prisustvo.

Poddomena

Na primjer de.firma.ba. Lako se postavlja i može biti na drugom serveru, ali se održava kao poseban sajt.

Podfolder

Na primjer firma.ba/de/. Isti sajt, isti hosting, isto održavanje. Za proizvođača iz BiH koji izvozi u nekoliko zemalja to je obično najjednostavniji izbor, jer nove stranice postaju dio sajta koji već ima linkove i historiju. Drugi jezik pri tome nije sitna stavka u ponudi; zašto, piše u tekstu o tome šta mijenja cijenu web stranice.

Parametar u adresi

Na primjer firma.ba?lang=de. Google ga ne preporučuje, i nema razloga da ga iko danas bira.

Nova jezička verzija ulazi u pretragu kao i svaka nova stranica, pa vrijedi isto što i za stranicu koja se ne pojavljuje na Googleu: linkovi iz menija, mapa sajta i strpljenje.

Hreflang radi samo kad se verzije slažu

Kad verzije imaju svoje adrese, Googleu treba reći koja je za koga. Za to služi hreflang, oznaka koja kaže: ova stranica postoji i na njemačkom, evo adrese. Google prema uputstvu za jezičke verzije prima je na tri načina, u kodu stranice, u zaglavlju odgovora servera ili u mapi sajta, i sva tri su mu jednako dobra.

Pravila su stroga i lako se prekrše:

• Oba smjera. Ako njemačka stranica pokazuje na bosansku, bosanska mora pokazivati na njemačku. Ako se ne pozivaju međusobno, Google oznake ignoriše.
• Stranica navodi i samu sebe. Svaka verzija nabraja sve verzije, uključujući sebe.
• Ispravne oznake. Jezik po standardu ISO 639-1, a zemlja, ako se navodi, po ISO 3166-1. Za bosanski je to bs. Sistem za uređivanje sajta koji je ostao podešen na hrvatski u oznaku upiše hr i tako Googleu kaže da je bosanska verzija namijenjena onima koji traže na hrvatskom. Sama oznaka zemlje, bez jezika, nije ispravna.
• Verzija za sve ostale. Oznaka x-default kaže koju stranicu pokazati kad nijedan jezik ne odgovara pretraživaču. Za izvoznika je to najčešće engleska.

Uz hreflang ide i canonical. Prevedena stranica nije duplikat originala, jer joj je sadržaj na drugom jeziku, pa canonical na njemačkoj stranici pokazuje na nju samu. Kad pokazuje na bosansku, što se dešava kad se stranica kopira i prevede bez provjere koda, Google njemačku stranicu može tretirati kao kopiju i ne pokazivati je.

Ne šaljite kupca tamo gdje mislite da pripada

Sajtovi koji posjetioca iz Njemačke automatski prebace na njemačku verziju djeluju uslužno. Google savjetuje da se to ne radi, jer takvo preusmjeravanje može spriječiti i ljude i pretraživače da vide sve verzije sajta.

U izvozu je to posebno nezgodno. Nabavljač iz Austrije s pregledačem na engleskom dobije englesku verziju, iako bi radije čitao njemačku. Vaš komercijalista na sajmu u Kölnu otvori sajt na telefonu i ne može doći do bosanske verzije da pokaže kolegi. Kupac koji radi u njemačkoj firmi, a dolazi iz BiH, dobije njemački sajt i traži dugme za povratak.

Bolje je ono što Google i preporučuje: na svakoj stranici vidljiv link na iste stranice na drugim jezicima, napisan imenom jezika, Deutsch, English, Bosanski. Zastavice zbunjuju, jer zastava je zemlja, a ne jezik, i Austrijanac ne traži njemačku zastavu da bi čitao njemački.

Prevodi se ono što kupac otvara, ne cijeli sajt

Prijevod cijelog sajta zvuči temeljito, a obično znači da se pola prevedenog nikad ne pročita, a druga polovina zastari. Google dozvoljava da neke stranice nemaju sve jezičke verzije; oznake se tada stavljaju samo na parove koji postoje.

Strani kupac otvara manje stranica nego domaći, i drugačije. Zanima ga čime se bavite, šta možete proizvesti i u kojim količinama, s kojim certifikatima, za koga ste već radili i kome da piše. Vijesti o donaciji lokalnom klubu i oglas za posao na bosanskom njemu ne trebaju, i ne moraju imati par. Šta tačno kupac provjerava prije upita opisali smo u tekstu o tome šta strani kupac provjeri na sajtu.

Isto tako važno je kojim riječima se prevodi. Prijevod koji vjerno prati bosanski original često ne koristi riječi koje njemački nabavljač kuca u pretragu. On kuca svoj naziv za posao koji naručuje, a to često nije vaš naziv usluge u prijevodu. Zato prevodilac mora imati spisak ključnih riječi na jeziku kupca prije nego počne, a ne poslije.

Kod proizvođača se to razlikuje po branši. Za metaloprerađivače su to postupci, materijali i tolerancije, za drvnu industriju vrste drveta, završne obrade i to radite li po nacrtu kupca, za tekstil i obuću vrsta saradnje i minimalne količine, a za prehrambenu industriju standardi sigurnosti hrane i mogućnost proizvodnje pod tuđim brendom.

Prijevod je posao koji ne završava lansiranjem

Najveći problem sajtova na više jezika nije tehnički. Bosanska verzija se mijenja, jer je neko u firmi ima pred očima. Njemačka ostaje kakva je bila na dan lansiranja, jer niko u firmi ne čita njemački svaki dan.

Poslije godinu dana razlike se nagomilaju. Novi certifikat stoji samo na bosanskom. Kapacitet je porastao, ali njemačka stranica još navodi stari broj. Kontakt osoba za izvoz je otišla, a njen mail je još uvijek na engleskoj stranici. Strani kupac ne zna da postoji bosanska verzija s tačnim podacima; on vidi samo zastarjelu i zaključi da firma ne vodi računa.

Zato se uz prijevod dogovara i održavanje, i to kao dio posla:

• Ko je vlasnik svake verzije. Ime, ne odjel. Neko ko zna jezik ili zna kome da pošalje tekst.
• Šta se mijenja istog dana. Kontakti, certifikati, kapaciteti i sve što ima broj ili datum mijenja se u svim verzijama odjednom.
• Kuda idu upiti s njemačke stranice. Forma na njemačkom mora stići nekome ko odgovara na njemačkom, a potvrda koju kupac dobije mora biti na njegovom jeziku.

Kad u Siiteu preuzmemo sajt na više jezika, prvo poredimo verzije stranicu po stranicu, prije nego što pogledamo i jednu oznaku u kodu. Tehničke greške se obično poprave brzo. Razlike u sadržaju su ono što je kupac već vidio.

Svaki jezik je obećanje da će neko odgovoriti

Njemačka verzija sajta ne kaže samo da firma ima prijevod. Kaže kupcu da može pisati na njemačkom i da će dobiti odgovor na njemačkom, u roku koji je navikao čekati.

Firma koja to ne može ispuniti bolje prolazi s dobrom engleskom verzijom nego s njemačkom iza koje stoji mail na koji niko ne odgovara sedmicu dana. Prije nego što se odluči koliko jezika sajt treba, vrijedi odlučiti koliko jezika firma govori na telefonu i u pošti. To je broj koji kupac zaista provjerava, i od njega zavisi koliko verzija ima smisla graditi.