Ambalažni dizajn

Ambalažni dizajn je oblikovanje pakovanja proizvoda: šta na njemu piše, kako izgleda i šta po propisu mora stajati.

Od svega što firma dizajnira, pakovanje je jedino što kupac drži u ruci. Ujedno je i jedino gdje se greška ne može popraviti izmjenom datoteke, jer je već odštampano u deset hiljada komada. Zato se ovdje više vremena troši na provjeru nego na crtanje.

Šta pakovanje mora obaviti

Tri posla, i ne odvijaju se istim redom kod svakog kupca.

Da bude primijećeno. Na polici s trideset sličnih proizvoda pakovanje ima sekundu ili dvije. Ono što se tada vidi nije tekst nego oblik, boja i kontrast.

Da bude shvaćeno. Kupac koji ga uzme u ruku mora za par sekundi znati šta je unutra, koliko toga ima i po čemu se razlikuje.

Da zadovolji propis. Sastojci, alergeni, količina, rok, proizvođač. Taj dio nije stvar ukusa i ne pregovara se s dizajnom; dizajn se pravi oko njega.

Šta stoji na prednjoj strani

Prednja strana je jedina koja se vidi na polici, i zato je najteži dio posla.

Na njoj obično stoji ime brenda, naziv proizvoda, jedna stvar po kojoj se razlikuje i količina. Sve ostalo je natrpavanje.

Redoslijed po veličini odlučuje šta kupac pročita prvi. Kod poznatog brenda najveće je ime; kod nepoznatog je često korisnije da najveći bude naziv proizvoda, jer ime nikome ništa ne znači. To je ista logika kao vizuelna hijerarhija na stranici.

Kod prehrambenih proizvoda fotografija često nosi više od teksta. O tome kako se snima stoji više pod fotografijom proizvoda.

Zadnja strana i propisi

Zadnja strana je posao koji traje duže od crtanja.

Kod hrane tu idu sastojci poredani po količini, alergeni istaknuti u tekstu, neto količina, rok trajanja, uslovi čuvanja, podaci o proizvođaču ili uvozniku, i nutritivna tabela. Kod kozmetike i hemije spisak je drugačiji, ali jednako obavezan.

Za izvoz se to množi. Njemačko tržište traži njemački jezik, i to nije prevod koji se dopiše u ugao nego prostor koji se planira od početka. Firme koje to ostave za kraj završe s naljepnicom preko originalne ambalaže, što izgleda tačno onako kako zvuči.

Praktično pravilo: tekst zadnje strane se sklopi i provjeri prije nego što se prednja počne crtati.

Materijal i štampa

Isti dizajn izgleda različito na sjajnom papiru, na mat foliji i na kartonu.

Materijal se bira prije dizajna, jer određuje koliko su boje zasićene, da li se sitan tekst može pročitati i koliko se pakovanje pohaba u transportu.

Za štampu se priprema vektorska datoteka u CMYK-u, s napustom i konturom reza, po predlošku koji daje štamparija. Boje brenda se zadaju unaprijed određenim vrijednostima, jer se ista boja iz palete na ekranu i na papiru ne ponaša isto.

Prije serije se traži probni otisak na pravom materijalu. To je jedini način da se vidi šta je stvarno odštampano, a košta neuporedivo manje od ponovne štampe.

Linija proizvoda, ne jedan artikal

Firma rijetko ima jedan proizvod, a upravo se tu ambalaža najčešće raspadne.

Potreban je sistem: šta je na svim pakovanjima isto, a šta se mijenja po okusu, veličini ili vrsti. Obično su isti raspored, položaj logoa i tipografija, a mijenja se boja i fotografija.

Bez tog sistema svaki novi artikal postane zaseban dizajn, pa polica izgleda kao pet različitih firmi. S njim novi okus nastane za pola dana.

Isti sistem opisuje i vizuelni identitet, samo primijenjen na predmet umjesto na sajt.

Prije nego što ode u štampu

Pakovanje gledaju tri strane, i sve tri su potrebne.

Proizvodnja, zbog sastojaka, količina i rokova. Prodaja, zbog naziva i onoga što kupci pitaju. Štamparija, zbog dimenzija, napusta i boja.

Korisno je odštampati prijedlog u stvarnoj veličini, presaviti ga i staviti na sto pored konkurentskih proizvoda. Na ekranu sve izgleda čitljivo; u ruci se vidi da je deklaracija od šest tačaka premala.

I provjera koju niko ne voli: pročitati svaki broj naglas, s nekim ko gleda u dokument iz proizvodnje. Pogrešna gramaža je jedina greška koja košta cijelu seriju.

Kad ovo nije prvi posao

Ako se proizvod prodaje bez pakovanja, iz kase ili s pulta, ovo ne rješava ništa.

Ako firma još nema odlučene boje i pismo, prvo ide identitet, jer bi se ambalaža inače radila dvaput.

I ako je problem to što proizvod niko ne traži, nova ambalaža će ga samo ljepše prikazati na polici na kojoj stoji.

Greške koje najčešće viđamo

Prva je dizajn napravljen prije nego što se zna šta sve mora stajati, pa se tekst naknadno trpa.

Druga je premalen ili preblijed tekst deklaracije.

Treća je boja odabrana na ekranu, bez probnog otiska.

Četvrta je svaki artikal kao zaseban dizajn, bez zajedničkog sistema.

Peta je prevod dopisan na kraju, koji se ne uklapa u raspored.

Šesta je odobrenje bez proizvodnje, poslije kojeg se otkrije pogrešna gramaža.

Lista za provjeru

• Je li spisak obaveznih podataka gotov prije crtanja?
• Zna li kupac za dvije sekunde šta je u pakovanju?
• Je li tekst deklaracije čitljiv na stvarnoj veličini?
• Postoji li probni otisak na materijalu koji će se koristiti?
• Ima li linija proizvoda zajednički sistem, a ne pet dizajna?
• Je li prostor za strani jezik planiran, a ne dodan naknadno?
• Jesu li brojeve provjerili i proizvodnja i prodaja?
• Je li datoteka pripremljena po predlošku štamparije?

Pojmovi koje ćete čuti uz ambalažni dizajn

• Napust: dodatak boje izvan linije reza, da nakon sječenja ne ostane bijeli rub.
• Kontura reza: linija po kojoj se pakovanje siječe i savija.
• Deklaracija: obavezni podaci o proizvodu.
• Probni otisak: primjerak odštampan prije cijele serije.
• CMYK: način zapisa boja za štampu, različit od onoga na ekranu.
• Logo: znak čiji položaj na pakovanju određuje sistem.